top of page

KRITIKE & PRIKAZI(linkovi&tekstovi)

 
Dinko Kreho, Novosti, 03. 11. 2019.
Nešto novo po Neonom
 
 
Mirko Božić, Moderna vremena, 30. 10. 2019.
Nenad Stipanić: Bogovi neona
 
 
Adnan Bajrović, E-volucija, 27.10. 2019.
https://e-volucija.com/bogovi-neona-cudni-su-putevi-neonski/
 
Denis Derk, Večernji list, 31. 08. 2019.
Prozna avantura za čitatelja spremnog na iznenađenja, šokove, stranputice i lutanje
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 24. 08. 2019.
Neon malo pirka
Jakov Kosanović, Slobodna Dalmacija, 07. 02. 2020.
https://slobodnadalmacija.hr/kultura/knjizevnost/bogovi-neona-nenada-stipanica-bizarro-fiction-svemoguceg-pripovjedaca-koji-se-pred-geinim-legijama-sakrio-u-aorti-isusa-krista-stivo-je-za-uporne-1002596
Strahimir Primorac, Vijenac, br. 684
http://www.matica.hr/vijenac/684/nova-hrvatska-proza-nenad-stipanic-bogovi-neona-30403/
 
 
 
Davor Šišović, Glas Istre, 18.08. 2019. 
 
Autobiografija svemogućeg Boga
 
Znate ono kad pisac stoički trpi sve loše što mu se događa jer ga iznutra grije zadovoljstvo što će se svima koji su mu se zamjerili osvetiti u svojoj književnosti? Eto, ne moraju pobude biti slične, može to biti i čista kreativna radoznalost o putevima kojima nas totalna književnost može odvesti, ali ovaj roman ispada nešto kao osveta cijelome svijetu. Ovo je, u neku ruku, osveta čovječanstvu, osveta povijesti, osveta jeziku i književnosti, osveta religiji i politici, osveta zabludama o ljubavi, pripadanju, odanosti i vjernosti; osveta znanosti i znanju kao takvom, osveta naivnosti i zlobi u isti mah.
 
Nije to pohod osvetnika-pravednika, prije će to biti riječ o totalnom resetiranju, ali ne samo našeg planeta kao zavičaja jedne intelignetne vrste (što je, naravno, upitno i jedan od razloga zašto uopće destrukcija kreće), već cijelog univerzuma. Autor tog resteranja, simboliziranog krvavim revolucionarnim pohodom kroz fizičko tijelo Isusa Krista u kome se ogledaju sve strukture ljudske civilizacije, je sam bog, utjelovljen u liku i tijelu pripovjedača i glavnog lika ovog romana. Pripovjedanje nije baš lako pratiti, jer je nakićeno mnogobrojnim igrama riječima, kalamburima, apsurdnim jezičnim konstrukcijama, opisi događanja i njihovih posljedica laviraju između nadrealizma i cyberpunka, no postupno postaje sve bistrije u čemu je zapravo zaplet i na što se sve iz nama znanog univerzuma referira. A ima tu svega, od križarskih ratova do današnje dnevne politike, od obiteljske idile do maskra neslućenih razmjera – u jednom trenutku priče čak je i cijelo čovječanstvo zbrisano s lica Zemlje. Naravno, epski razmjer priče podrazumjeva i epski poduhvat prostor-vremena: od mikro-lokacija začas smo u galaktičkim veličinama, a od presudnog trenutka koji donosi pobjedu ili poraz sljedećom slikom s lakoćom putujemo i milijardu godina u prošlost ili sadašnjost. Bilo bi svakako dosadno kad bi se ovaj roman sveo samo na još jednu epsku bitku između svijetla i tame (ali kod strana angažiranih u ovom sukobu nije baš jasno tko kamo spada) kada tu, uz osebujni jezik i stil, ne bi bilo još nekih „začina“.
 
Jedan od svakako najsimpatičnijih je ubacivanje u priču dnevničkih zapisa pripovjedačevog djeda-partizana, jednog od preživjelih iz marša preko Matić poljane, koji je najprije uz ratnu a kasnije i obiteljsku kroniku marno bilježio i klimatske odnosno vremenske prilike. Smisao tih zapisa razjašnjava se tek pri kraju, kad se ispostavi da oni mogu poslužiti i kao naputci za vođenje armagedonskog obračuna. Drugi začin je raščinjavanje glavnog lika, njegova podjela ne na trenutačne uloge već na stvarne entitete sa samostalnim subjektivitetima. Kad zatreba on je bog, pokretač i uzrok svega, drugom prigodom on je tek obični smrtnik, k tomu još i pisac, pa možemo nasjesti na pomisao da je sav taj krvavo-pirotehnički pir zapravo metafora za nastajanje književnog djela, a u skladu s posthumanim i transhumanim trendovima on će se pojavljivati i kao biološki i tehnološki poboljšana ili bar korigirana verzija samog sebe.
Treći začin je žanrovska mješavina ovog štiva, očigledno hotimično eksperimentiranje s ekstreminim postavkama pojedinih i fantastičnih i klasičnih književnih žanrova. Recimo, kroz nekoliko uvodnih poglavlja, a i kasnije kad smo na ono iz uvoda već zaboravili, pripovjedač inzistira na autobiografskom konceptu ali istovremeno rastače osnove autobiografskog žanra, čak i teoretskom raspravom o autobiografiji kao vrhuncu fikcionalnosti. Uostalom, nemamo baš često priliku čitati autobiografiju boga, jednog i svemogućeg. Kombiniranje pak fantastičnih žanrova, od epskog fantasya pa sve do cyberpunka ovdje je više iz estetskih nego iz funkcionalnih razloga, i ovaj se roman ipak ne bi mogao čitati u SF ključu, ali o usmjerenosti njegove alegoričnosti moglo bi se itekako zabavno raspravljati. Kako je u prethodnom svom romanu „Izbacivači Majke Božje“ ovaj autor prilično nadahnuto balansirao na granici duhovnog i duševnog, mogli bismo i ovaj roman čitati kao alegoriju o autoritativnom pohodu religije na sve što je od nje drugačije. Ovo bi dakle mogao biti roman o smislu džihada, koje god vjere bio.
Sergej Županić, Express, 14.06.2019.
Probudio se u Kristu, ali doslovno, u aorti srca Isusova
Zemlja je dekretom iz 2094. pretvorena u ravnu ploču, a pred pričom o borbi za spas svijeta čitatelj neka ostavi svako očekivanje.
"Sve je počelo 2094. u Budimpešti, glavnom gradu obnovljene Srednje Europske Dugovno-duhovne monarhije, nakon uspostave starog svjetskog poretka širom zemaljske kugle, te konačne odluke i službeno prihvaćene ideje cilja čovječanstva da se zemlja učini ravnom pločom. Kako je car bio odavna mrtav, odluke je donosio isključivo za Dan mrtvih, na grobu, komunicirajući preko vidovitih kamatara i religijskih brbrbotova, pomoću viska i ploče s mrtvim slovima."
 
Nenad Stipanić svoj roman "Bogovi neona" napisao je u žanru bizarro fiction, tako da je autobiografske uspomene na svog djeda veterana NOB-a iz djetinjstva u Senju ispisao cyberpunk rječnikom i od toga, nekoliko puta ispremetanog, opisao dramatičnu bitku za opstanak svijeta nekoliko milijardi godina u budućnosti. Čitatelj pred ovim romanom trebao bi svako očekivanje ostaviti za neku sretniju priliku. Ovo je ogledni primjerak bizarro fictiona, koliko god to zvučalo kontradiktorno. Stipanić koristi niz čestih motiva žanra; borbu između dobra i zla, vjerske simbole, povijesne događaje, sve izloženo nadrealistički, ali opet jasno da je riječ o kritici, često i provokaciji, Hrvatske i svijeta 21.stoljeća, doba u kojem se čovječanstvo i civilizacija više ne mogu nositi s novim konzervatizmom, globalnim financijskim sustavom koji prijeti urušiti se i prijetnjama opstanka života na Zemlji.
 
Ovdje kanibalizam ne predstavlja kanibalizam. Niti  je preporučljivo uzimati kao činjenicu iz svakodnevnog iskustva da Stipanić u prvom licu piše o sebi kao Bogu. Bilo bi to ravno prvoloptaškom zgražanju nad, primjerice, djelom Camerona Piercea "Ass Goblins of Auschwitz" u kojem braća blizanci u logoru trpe zlostavljanja, dok svakodnevnicu noćne more ispunjava snijeg koji pada kao crne pahulje u obliku kukastih križeva. U "Bogovima neona" Stipanić je probuđen u Isusu Kristu nakon tisuća godina sna. Ali doslovno. Zakačen je u svom kibernetskom odijelu za unutarnju stijenku aorte srca Isusova, ili Srca Isusova ako je kome draže, i sa svojom "vojskom" cyberpunk odnosno kibernetskih stvorova kreće u konačnu, dramatičnu bitku za spašavanje svijeta.
 
U srce svog sina, piše on, dospio je u bijegu pred vojskom postljudskog svijeta, kao "osramoćeni Bog i general poražene vojske".
"Nažalost to nije bila moja Božja volja, no eto, ispalo je tako, doduše zahvaljujući i mojim pogreškama, kada sam mamuran od milenijske rastavljenosti zatražio anđele da namjesto inteligentnog dizajna bitke, stvore inteligentni dizajn bitka, i time ih zbunio u ključnom trenutku invazije", piše Stipanić.
 
U svijetu u kojem dugovi i krediti vode u raj ili pakao u kojem je Zemlja dekretom prepravljena u ravnu ploču kako bi njome mogao kročiti Bog, a da ne padne s "naopake" strane postaje jasno da je Stipanić u najuvrnutijem žanru moderne književnosti sročio logičan nastavak opusa u kojem su i romani "Izbacivači majke Božje", te "Stvarno je odlično baviti se kriminalom". A ako se tko pritom nađe pogođen zbog "Stipanića kao Boga", to je samo zato što nije svakom dano da vidi i razumije.

Kritike i prikazi za knjigu - Izbacivači Majke Božje
 
 
Izbacivači Majke Božje, Tanja Tolić, Najbolje knjige, 22.03. 2017
http://www.najboljeknjige.com/content/knjiga.aspx?BookID=5878&tab=2
 
Izbacivači Majke Božje, Davor Šišović, Glas Istre, 25. 08. 2013
knjigazaplazu.blog.hr - nikad-vise-djevica.
 
Izbacivači Majke Božje, VREME, 21. 03. 2013.
autor: Miloš Vasić - Narodnjački stocholmski sindrom



 

​Robert Perišić, Globus, 28. 9. 2012.

Izvještaj iz prve ruke o ludilu turbofolka na periferiji Zagreba


Nenad Stipanić, rođen 1973. u Senju, u «Izbacivačima Majke Božje» piše o velegradskom podzemlju - onako kako bi možda pisao njegov sugrađanin Vjenceslav Novak da se rodio koje stoljeće kasnije i zavirio u velegradske narodnjačke klubove, te smjestio roman u jednu ekstatičnu turbo-folk noć. «Izbacivači» su, u tom smislu, unikatna knjiga, psihodelično-naturalistička, smještena u kulturološki ozloglašen a itekako posjećen milje koji autor, kao bivši redar i izbacivač, dobro poznaje.
Stipanić, koji od devedesetih živi u Zagrebu, pažnju je književne javnosti zadobio 2008. svojom drugom knjigom priča «Odlično je baviti se kriminalom», realistički uvjerljivim i slojevito humorističnim prikazom formiranja mladića iz niže urbane klase kojem se kriminal nameće kao dostupni model uspjeha u društvu. Knjiga je objavljena i u Beogradu, te je Miloš Vasić u Vremenu o njoj pisao kao o «čistom 'hard boiled' realizmu», dok je u Zagrebu Stipanić dobivao također solidne kritike, no ipak nije pripušten ni blizu književnih nagrada. U novom romanu Stipanić se autobiografski poigrava pa glavnog junaka stavlja u poziciju krize identiteta kojeg stari poznanici, redari u narodnjačkom klubu, više ne gledaju baš kao svoga – jer čuli su da piše knjige – dok ga s druge strane ni umjetnici nisu baš prihvatili te «ne osjeća više nigdje pripadnost». Junak, zvan Crni, stoga se tuži: «Za umjetnika imam nekako preveliku, izbrijanu glavu, vojničko držanje, mišiće. Pokušavao sam se uklopiti, pustiti neobične brkove i bradu, pokušavao sam izgubiti trbušne mišiće, jeo tone junk-fooda ne bih li dobio trbuh, izbjegavao vježbanje. Onda bi me pucale krize, nervoze, onda bih se skršio i natrpao se soka od svježe iscijeđene cikle, pojeo salatu od klica i tofu sira, mrknuo proteine i ubio se od treniranja, te na kraju poput kakve preljubnice zaspao istovremeno razdiran grižnjom savjesti i ekstatičnim užitkom.» Vidimo, nije lako biti umjetnik, a vidimo i to da je Stipanić duhovit na uvrnut, nimalo prvoloptačkih način, te da progovara iz pozicije koja nije tako česta u književnosti – pozicije kulturološkog drugog, onog koji nije legitimno «u kulturi», pa se s tom pozicijom i slojevito stilski igra – antiromantično – prezimajući materijalistički jezik miljea, pa tako ljepotu nečijih zubi umjesto metaforom biserja opisuje ovako: «Lea ga pogleda i nasmije se, zubi kao da su soma eura po komadu». Ne, tako ne pišu građanski odgojeni dečki – ovdje se hoda po rubu kulture i blasfemije tokom čitavog romana, i to vrlo riskantno, te bi kontekst u koji su postavljeni, između ostalih, i neki religijski motivi mogao itekako skandalizirati solidan dio čitatelja. Glavni junak je, naime, vjernik, ali na vrlo pomaknut način, te na koncu, ipak očekivano, doznajemo da je totalno, što kažu, puk'o. Roman se - unatoč relativnoj predvidljivosti što se tiče stanja glavnog junaka - čita sa zanimanjem koje ne splašnjava od početka do kraja. Stipanić održava napetost u ovom, kako ga sam ispravno definira, «satiričnom trileru» na brojne načine: ima uvjerljive, socijalno fundirane likove (prvenstveno izbacivača), ima prljavu političku nekorektnost, ima začine klasične napetosti (dvije zaraćene bande, crnogorska i zagrebačka, u istom klubu), a ima i humor koji iskri gdje mu se ne nadaš. Tu je i reportažno-dokumentarna dimenzija opisa turbo-folk subkulture, nove varijante velegradskog podzemlja gdje - riječima autora iz jednog intervjua - «mnoštvo polugolih tijela pod bubnjanjem glazbe i svjetlima lasera podsjeća na raspojasani neopoganski obred pomiješan s katolicizmom, nešto kao balkanski vudu».
Pritome, Stipanićev pripovjedač – kojeg, unatoč autobiografskim poigravanjima, ne treba pomiješati s piscem osobno – nije lišen intelektualne refleksije pa će tako, primjerice, činjenicu da konobarice ili izbacivači odrasli na rocku vremenom zavole turbo-folk, usporediti sa stockholmskim sindromom... Sve u svemu - po svom kontroliranom ludilu, rubnoj provokativnosti i tehničkoj izvedbi - Stipanićev roman «piza» bitno više nego će mu to (vjerojatno) legitimni književni milje priznati – jer, poznato je, on nije jedan od njih.

 
 
 
 
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 17.10.2012

U kaosu turbofolk kluba

Nenad Stipanić spada u onu, ne baš veliku skupinu pisaca koji pišu isključivo o onome što su iskusili vlastitom kožom. Budući da je u životu radio sve i svašta (od fizičkih poslova i izbacivanja po klubovima i kockarnicama, do suradnje na konceptualnim umjetničkim projektima i pisanja scenarija za „Mamuticu“) očito je kako mu ne nedostaje iskustva, pa onda i inspiracije za cijelu jednu spisateljsku karijeru. Nakon zbirki priča „Sprinteri u labirintu“ i znakovito naslovljene „Odlično je baviti se kriminalom“, Stipanić nam se predstavlja još ambicioznijom proznom knjigom, romanom kojeg će neki, istina iz posve različitih razloga, u startu proglasiti sablažnjivim i kontroverznim. „Izbacivači Majke Božje“, žanrovski odredivi kao triler, satira i društvene kronika/kritika, naime, kako kaže već i naslov, u sebi spajaju dvije jednako 'vruće' teme suvremenog hrvatskog društva – narodnjačke klubove i religiju! Radnja se zbiva tijekom jedne noći u klubu u kojem praše turbo-folk hitovi (koje Stipanić i citira u vrlo pogođenom, satiričkom kontekstu) i skuplja se čitava galerija šarolikih i vrlo indikativnih likova. Turbo-folk, ma koliko šutjeli o tome, jaka je hrvatska subkultura koja ovim romanom ne dobiva samo svoj satirični prikaz, već i neku vrstu vrlo relevantne sociološke studije u kojoj se osim mentaliteta propituju obredna, ali i erotska karakteristika takvog načina zabave. „Kaos kluba“, zapisat će Stipanić, naime, „najbliži je babilonskoj gužvi“.
Glavni lik, Crni, izbacivač i odnedavno pisac krimića, funkcionira kao svojevrstan piščev alter-ego, kroz čiju će se svijest prelomiti mnoštvo zgusnutih i napetih događaja, prožetih mirisima Chanela 5 i tamjana. Noć je u klubu usijana, obrise trilera daje joj sukob dvije mafijaške bande, racija, ali i čitav niz likova koji pružaju presjek raznih slojeva hrvatskog društva. Crni, pak, vođen vještom rukom svoga stvaraoca, propituje brojne religijske motive, prije svega one koji se tiču lažne i novokomponirane varijante, ali, što je i najkontroveznije u cijelom romanu, razgovara i – da oprostite – ljubaka s Majkom Božjom! No, Crni nije tek plošni lik na koji su 'prilijepljene' ideje koje nam Stipanić ovdje želi prodati, već vrlo intrigantan i 'pun' lik kroz kojeg se prelamaju brojni strahovi, želje, devijacije i kritičko mišljenje. Upravo to 'kritičko mišljenje' glavna je značajka ovog romana u kojem se osjeća kako sve skupa nije napisano iz pozicije 'sa strane', već iz duboke uronjenosti, pa i zamišljenosti nad miljeima i temama o kojima se pripovijeda. Stipanić definitivno posjeduje analitičko oko kojim promatra stvari oko sebe, ali i svojevrsnu pripovjedačku koncentraciju kojom uspijeva kontrolirati svoj inače eruptivan stil koji naginje naturalističkom, ali i jasno pokazuje nagnuće ka vizualnom, filmičnom poimanju stvarnosti. „Ali ne mogu kontrolirati kliktanje po moždanim linkovima, pa zato kao sumanuti surfer s pornografije skačem na religiju, s religije na politiku, s politike na filmove, s filmova na religiju, s religije na socijalu, sa socijale na književnost, crna kronika, ej, ej, ej, zaustavi se momak malo“ – kratki je sažetak ovog romana. Sav taj, samo naizgled miš-maš koji nastaje kad se spoje uznojena tijela, prenašminkane djevojke, petoparački hitići, postulati kapitalizma, zavičajne odrednice, religijski mitovi i tabui, za čudo drži vodu i čitatelja bombardira bukom i svjetlima, napetim preokretima i crnim humorom na kakav rijetko nailazimo u tematiziranju baš ovih tema i dilema hrvatskoga društva.




Ivica Prtenjača, Večernji list, 18. 08. 2012


Izbacivači Majke Božje uz mnogo kokaina i još više pištolja

Hrvatski pisci ljudi su svakojakih sudbina, većinom neobičnih biografija ispunjenih raznim poslovima koji se obavljaju za puko preživljavanje. Ima tu svega – pomoraca, trgovaca, kuhara, profesora, mnogo nezaposlenih. Srećom, populacija političara u spisateljskim krugovim ponešto opada, to je ipak moda iz devedesetih. Nenad Stipanić spada među najneobičnije spisateljske pojavnosti, ne samo svojiom biografijom, nego i onim iskustvom, znanjima i tragedijom koje je iz te biografije naslijedio, stekao pokatkad i vlastitom krvlju. Dugo godina bio je izbacivač u najopskurnijim narodnjačkim klubovima, tjelohranitelj, zaštitar u kazinu devedesetih, bavio se poslovima u kojima je valjalo imati nabijen pištolj na skrovitom i u trenutku dostupnom mjestu. Više od toga trebalo je jedino preživjeti. Prije nekoliko godina objavio je svoju prvu knjigu priča, pa zatim drugu koja je u nas i u tzv. regiji imala dobru recepciju, njezin naslov je Odlično je baviti se kriminalom. Nedavno mi je u ruke dospio njegov prvi roman – Izbacivači Majke Božje. S obzirom da slabo stojim s narodnjačkim klubovima, s opusima raznih Karleuša i Dara Bubamara, da se Mile Kitića i Sinana Sakića sjećam samo kao imena iz jedne izgubljene godine u zelenoj uniformi, s razglasa jedne kasarne usred vojvođanske pustare, nisam se odmah ovoj knjizi posvetio, premda volim Stipanićevo pisanje. A Izbacivači govore o jednoj noći u jednom narodnjačkom klubu, o nekoliko grdosija koje taj klub štite, o obračunu dviju suprostavljenih bandi, namještenoj raciji, o drogi, kriminalu, uopće o svim mogućim prekoračenjima koje nam ta slavna periferija, ta njiva s jednom povećom barakom nudi. U cijeloj toj priči glavni lik, Crni, nekoć također izbacivač, a sad pisac, vodi erotsko-filozofski dijalog s Majkom Božjom, strahuje od pojave čovjeka u sivom baloneru i bavi se raznim utopijskim teorijama o boljem društvu. Većina tih teorija uključuje i preventivno strijeljanje na maksimirskom stadionu. Uglavnom, sve je poremećeno, nestvarno, za običnog čovjeka nenormalno i egzotično. Mnogo kokaina i mnogo pištolja, tako nekako to izgleda. Izbacivači Majke Božje jedina su naša knjiga koja se bavi svijetom narodnjačkih klubova, jedina koja govori o izbacivačima i jedina koju sam ove godine pročitao a da je u svojoj normalnosti posve izokrenuta, a u svojoj poremećenosti jednostavno normalna, ona je već sad sjajan scenarij za budući film.

tportal.hr, 24.12.2012

autor: Gordan Duhaček - Najbolje knjige s polica hrvatskih knjižara

 

 



Moderna vremena Info, 15. 10. 2012

autor: Sven Popović - Nenad Stipanić: Izbacivači Majke Božje
 




Kritike i prikazi za zbirku priča "Odlično je baviti se kriminalom" i u roman prošireno i prerađeno izdanje " Stvarno je odlično baviti se kriminalom"

 

 

Sven Popović, Moderna Vremena, 19.01. 2016. 
http://www.mvinfo.hr/clanak/nenad-stipanic-stvarno-je-odlicno-baviti-se-kriminalom

 

VIJESTI, 30.06.2012 

​autor: Đuro Radosavović - Odlično je baviti se kriminalom


​​VREME​, ​16. travanj. 2009.​
autor: Miloš Vasić - ​​Večni optimizam kriminalaca​




Jutarnji list, 1. 10. 2008. Jagna Pogačnik

 
Divlje priče iz crnih kronika
 
Iako u posljednje vrijeme uveliko razgovaramo o tome kako se model proze koji tematizira ratnu i, postratnu, tranzicijsku i općenito poprilično šugavu stvarnost devedesetih pomalo iscrpio, nedavno se pojavila knjiga koja upravo tom i takvom modelu ubrizgava svježu krv.
Nenad Stipanić (1973.) objavio  je prije tri godine ne previše razvikanu, ali vrlo kvalitetnu zbirku priča „Sprinteri u Labirintu“, radio je kao fizikalac, izbacivač, zaštitar i tjelohranitelj, trenutno i kao koscenarist (s Vladom Bulićem) domaće krimi-serije „Mamutica“ i to živopisno iskustvo svakako je pridonijelo autentičnosti njegove proze.
A knjiga „Odlično je baviti se kriminalom“, za koju je teško posve precizno reći radi li se o zbirci priča ili romanu jer je riječ o zaokruženim proznim cjelinama koje su opet međusobno povezane kronološkim slijedom i „prebacivanjem“ likova i motiva iz jedne priče u drugu, doista je jedan od autentičnijih i žešćih odvjetaka tog tipa proze.
Nema u Stipanićevoj prozi puno kalkuliranja, niti ikakvog eksplicitnog stava i kritičnosti, ona je jednostavno pomalo divlja i neukroćena priča, prepuna crnjaka na kakve nailazimo na stranicama crne kronike, ali i u neposrednom susjedstvu.
Glavni junak, momak kojeg upoznajemo kad ima samo 17 godina i pokušava napraviti boksačku karijeru, bio je premlad da bi u ratu, koji se pojavljuje već u drugoj priči, sudjelujovao posve aktivno, ali dovoljno star i stasao kako bi nakon njega krenuo tipičnom putanjom momka iz provincije koji „misli da mora biti debil da do tridesete ne postane bogat i slavan“. Put iz rodnog Senja u Zagreb i natrag popločan je tipičnim muškim kockicama „karijere“ – fizički poslovi, tjelohraniteljski i redarski, ali i kamatarski i čuvarski, kojima je noga već uveliko u kriminalističkome, mafijaškom miljeu.
Stipanićev junak zapravo nije nikakav pravi bad gay, dapače, zna on biti i poprilično naivan, pa i zaljubljen u svoju „malu“ koja čitavoj priči daje nekakav konstantan optimističan ton, osobito kraj.
„Odlično je baviti se kriminalom“ vrvi, naime, krvlju, pištoljima, drogom i nasiljem svih predznaka, ali i vrlo plastičnom atmosferom jednog socijalnog miljea u kojem prelazak s one strane zakona ponekad izgleda kao jedino moguće egzistencijalno rješenje.
Stipanićeva proza eruptivna je i neispolirana, prepuna autentičnih sporednih likova i istih takvih dijaloga, dinamična i zapravo vrlo znakovita, iako u njoj nigdje nema eksplicitno izrečenih stavova o onome što se nije događalo samo njegovom junaku.  Sve u svemu, vrlo solidno poentiranje jedne prozne dionice u kojoj se, očito, još štošta ima reći.

 

 


 Nikola Petković, Novi list, 9. 11. 2008.

 

Stipanićeva knjiga je mikrokirurški precizno dijagnostična i u tome je njezina veličina. Što se pak njoj imanentnih tiče razloga tiče, razapeta između 'nenormalnosti' kriminaliziranoga svijeta, motiva srednjovječnih provincijalnih mamojeba izgubljenih među usijanim stijenama, i idile normalnosti čije je jedino sidro i sidrište baka koja na jednoj od stranica umire i glavnog protagonistu ostavlja u raljama kriminala koji se isplati i koji ne preže ni pred čim, ova zbirka priča, narativni je rubni roman čija će izvrsnost, kad se završi ova epizoda sumraka svijeta u kojemu živimo, nadživjeti sve njoj izvanjske kvalifikacije.

Robert Perišić, Globus, 18.07.2008.
Sopranosi iz Senja
 
Na koricama ove knjige piše da se u njoj prozno «susreću Charles Darwin, Quentin Tarantino i Vjenceslav Novak» što zvuči kao šala, no ta imena su s razlogom spomenuta – jer knjiga ironičnog naslova «Odlično se baviti kriminalom» autentično je izviješće o darvinizmu ovog društva, a novakovsko «velegradsko podzemlje» tu je prisutno i u kriminalnom i u socijalnom smislu kao kod starog Vjenceslava, naturalističkog klasika rođenog u Senju odakle, evo, stoljeće kasnije dolazi i Nenad Stipanić (1973.)

Knjiga ima više duhovitih nego jezivih mjesta, no problem je što se ništa ne doima «izmišljeno». Dojmljivo štivo.
 


Dario Grgić, Glas Slavonije, 

Stipanić, međutim, osim popisa zanimljivih oblika preživljavanja u svom romanu (koji bi mogao biti čitan i kao zbirka glavnim junakom ulančanih priča) nudi i usnimke takozvane mrke provincije; za razliku od oficijalnih provincija organiziranih oko većih gradova te specifičnim memljivim životom u njima, ovi tamni vilajeti dođu vam nešto kao provincijino zaleđe, gadna tama koja s malograđanštinom nema blage veze, i u kojoj su ljudi-ovako propušteni kroz književne filtre-groteskne karikature pojma ljudskosti. U našu je noviju književnost provincijska zaleđa izvrsno prikazao Damir Karakaš tematizirajući Liku, dok je kod Stipanića svoj grupni usnimak dobio surovi mentalitet Senjana. Kažem 'usnimak' jer su epizode obrađene u 'Odlično je baviti se kriminalom' autorovim spretnim švenkanjem i šturošću izraza kombiniranog upečatljivom dijalektalnošću na rubu dokumentarizma vrlo upečatljive.


Strahimir Primorac, Vijenac, 16. 07. 2009.


Za Stipanićevu knjigu Odlično je baviti se kriminalom može se reći da je reprezentativna za onaj tip naše književnosti koji, kao posljedicu ratnih i tranzicijskih okolnosti u devedesetima, opisuje nastanak, bujanje i potom pokušaj integriranja (etabliranja) kriminalnog miljea u društvenu strukturu.



Olja Savičević Ivančević, Slobodna Dalmacija, 06. 09. 2008.

 

(…)Valja mi odmah pod navedenim citatom naglasiti da priče Nenada Stipanića (Senj, 1973.) nemaju nekakve moralizatorske namjere ni pregnuća, a ne radi se ni o krvavoj didaktičkoj lekciji (kao, primjerice, u filmu "Do koske" koji slijedi tematski sličnu matricu inauguracije mladih zgubidana u jedini dostižni/dostupni ideal uspjeha - profesionalnog balkanskog kriminalca). (…)(…) Ovo izrazito muško (za ne reć' maco), tvrdo kuhano pismo, ima kod Stipanića originalan, autohtoni smek – radi se o petnaest ulančanih priča od kojih većina ima vrlo čvrstu narativnu potku, uz brojne digresije koje potkrepljuju autentičnost insajderskog iskaza; priče kakvima vrvi svijet oko nas, samo trebaju dobar autorski skener. Stipanićev ispisani svijet-polusvijet, nije papirnati ili filmski gangsteraj (pa ni tarantinovski, jer Tarantino je artificijelan), nego takoreći naš, domaći, mejnstrim zvjerinjak, koji se može opipat i dotaknut čim sidješ na cestu, na gumno, upališ TV. Besprizorni svijet iz kojeg svatko ima barem znanca ili pamti kakav bliski susret, ukoliko zadnjih desetljeće-dva nije blažen tavorio pod staklenim zvonom. (…) 
Nenad Stipanić je napisao knjigu čije čitanje ulazi u kategoriju ekstremnih sportova - tko preživi, neke će priče sigurno čitati i po drugi put.
 
 
Siniša Kekez, Slobodna Dalmacija, 10.11.2008
Odlično je baviti se kriminalom
 
Sad je već očito da nagrađivani urednik Malog kalibra u Algoritmu Kruno Lokotar dosljedno zastupa poetiku kratke priče i pisaca koji su „okrvavili ruke“. Čak i od takvog iskače Nenad Stipanić, čovjek koji je kao bodygard taj svijet upoznao iznutra. Stipanić je, osim uličnog, izbrusio i pripovjedni zanat. „Priče nezaštičenog svjedoka“ donose u prozi ono što danas vrišti s naslovnica.

Ivica Prtenjača, Globus, 27. 03. 2009.
 
Evo jedne knjige koja me i nasmijala i šokirala i učinila pomalo ljubomornim.
No, u našoj zbilji mnogi će reći da u naslovu nema ironije, da je to istina. Slažem se donekle, ali nije to važno, mnogo je važnije da jedan čovjek s ultra-hemingvejskom biografijom(boksač, redar, galerist i mnogo toga još...) piše ovako lijepe, snažne i moćne priče koje počesto uzimaju i ono malo daha što ga je još ostalo u našim plućima.
 
 
Mirjana Jurišić, Večernji list, 16.08 2008.

Nenad Stipanić bio je boksač, fizički radnik, redar na rock-koncertima, zaštitar u kasinima, tjelohranitelj, antikvar i nesumnjivo darovit pripovjedač.
 
U pričama, realiziranim u široku rasponu od realističkoga sloga do montipajtonovskog uvrnutog humora, slijedimo, kao u kakvom dinamikom i dramtičnošću užarenom izravnom prijenosu crnoga "života uživo", mračnu topografiju (vele)gradskog i provincijskog podzemlja, dobivajući šokantan uvid u sociopatologiju hrvatske svakidanašnjice pred kojom, poput nojeva što u strahu od opasnosti zabijaju glavu u pijesak, zatvaramo uplašene oči i nadamo se uzalud da je - nema.
 
Božidar Alajbegović, Bibliovizor 3.programa Hrvatskog radija,  rujan 2008.

Radi se o zbirci petnaest ulančanih priča koja se može čitati i kao roman jer tekstovi kronološki prate događaje iz života istoga junaka, koji je ujedno i pripovjedač u prvome licu. Pripovjedača upoznajemo kao senjskog sedamnaestogodišnjaka koji sanja o uspješnoj boksačkoj karijeri, te ga pratimo na njegovom putu „do love bez znoja i rada“ , popločanom opasnim namjerama i brojnim nelegalnim postupcima (utjerivanje dugova premlaćivanjem, kamatarenje, otmice, ucjene, isl.), ali uvijek uz moralni kredo koji glasi „ne radim drogu i oružje“. Osim toga ironijski impostiranog  kvazi-moralnog pripovjedačevog stava, dociranja i moraliziranja u Stipanovićevu rukopisu nema ni u tragovima, baš kao što nema ni romantizacije kriminalističkog miljea kakvu nam Hollywood primjerice već desetljećima servira. Naprotiv, radi se o brutalno uvjerljivim isječcima strave o mračnom nakotu hrvatskih devedesetih, čiji su izdanci u međuvremenu uz političku podršku legalizirali ilegalno, iz podzemlja se preselivši u podsljemenske vile, pa nam se danas prezentiraju kao „ugledni građani i poduzetnici“, u po narudžbi krojenim odijelima, sa raznoraznih domjenaka,  „evenata“ i „partyja“, dok je  Stipanićev antijunak tek jedan od sitnih regruta u armiji besprizornih, odanih svojim mafijaškim „bossovima“ i spremnih na sve kako bi izbjegli puko životarenje.​
Prevladavajući mračan ton Stipanić ublažava crnohumornom komikom te humorom koji proizlazi iz junakove lakomislenosti i nezrelosti, ali su tekstovi nerijetko garnirani i zrncima sentimentalnosti, jer junak ima svoju „malu“ koju, ne baš posve vjerno, ali ipak voli. Stipanić uspijeva biti krajnje uvjerljiv u kontekstualizaciji, njegove su priče žestoke, dinamične i odišu autentičnošću, posebice kod dijaloških dionica.

 

 

bottom of page